Ekspedicija “ PERU 2008” - Gradske vijesti | Sport - Vijesti / Grad Makarska

Prvotno smo zamislili kao cilj , Lakhpa- Ri u Himalaji , kao prvi makarski sedam tisućnjak. Nedostatak financija odgodio je pohod za slijedecu ( 2008. g ), te uvjetovao jeftiniji , ali i atraktivniji i nadasve atraktivniji izazov – HUASCARAN u Peruu. Ovaj vrh je jednostavno sinonim za lavine i jake vjetrove, te niske temperature…a, tko bi i poželio veći izazov, osim ekstrema !
Pripreme za ekspediciju trajale su oko pola godine , a sastanaka , tura , treninga , „hvatanja“ sponzora…nanizalo se u nedogled. Dan “D“ je konačno stigao… 31.5. 2008. g. ...karte u ruci…novac u džepu…četiri alpinista ( JURAS VELIMIR , RAKIĆ IVAN , BOCKOVAC ŽELJKO I RETELJ EDVARD ) , puna snage i izazova, kreču na put.
Na stanici , uz ispraćaj rodbine i uz veliku podršku 15-tak članova kluba krenuli su autobusom za Zagreb. Slijedio je jutarnji let za Amsterdam , te vlak do Den Boscha, gdje su ostali do sutra , kad imaju let , dalje za Limu. Popodne provode razgledajući grad , a navečer uživaju u večeri i gostoprimstvu fam. Drožđek. ( veliko im hvala na tome ).
Oko 10 sati slijedi 13 satni let za Limu. Odsjedaju u hostelu „Malka“, te odmah ujutro nastavljaju putovanje ka gorskom dijelu Perua , do mjesta Huaraz. Vožnja udobnim autobusom kompanije “Cruz del Sur“ , trajala je oko 8 sati.
Konačno ! Sad su tu…Smještaju se u malom hostelu familije Olasa i počinju uživati u čarima ovog raja za alpiniste.
Huaraz je mjesto od 100.000 stanovnika ,nalazi se na 3000 m n/v , te je sav podređen planinarskom-turizmu. Par dana traje privikavanje na veliku nadmorsku visinu…i u to vrijeme planiramo i kupujemo hranu, te odabiremo naš prvi vrh. Izbor je pao na VALLUNARAJU ( 5686 M ).

Uspon na ovaj vrh trajao je 4 dana. Svi su, odreda osjetili što znači prilagodba na velike visine i odradili aklimatizaciju na najbolji mogući način. Prvi dan ostali su na visini od 4200 m . Dan poslije penju se na visinski logor , na 5150 m , tu ostavljaju dio opreme , te se spuštaju u bazu na spavanje. Sutradan slijedi „ junački“ uspon od cca. 1400m , „naoružani“ kamerama i aparatima u 2 sata ujutro kreću ka vrhu . Oko 10 sati otvara se predivan pogled na veliki dio Cordillere Blance.
Nakon uspješno ispenjanog vrha i trodnevnog boravka u Huarazu misli i želje okreću se ka glavnom cilju ekspedicije , 6768 m , najvišem vrhu Perua – Huascaranu.
Kreću iz mjesta tj. sela Musho , koje se nalazi 1.5 sat vožnje od Huaraza , također na visini od 3000 m . Povoljne cijene omogućuju da priušte nošenje dijela opreme na mazgama. 50-tak kg opreme prebacili su na taj način do baznog logora na 4000 m visine. Tu je inače jedan od brojnih ulaza u nacionalni park Huascaran. Postavljaju šatore i već kukaju o tome što ih čeka slijedeći dan.

Sutradan se po prvi put suočavaju sa punom kilažom svoje opreme. 30-tak kg teške ruksake , svaki od njih morat će „dovući“ , do kampa 2 , na 6000 m . Teško je , ali idu korak po korak. Da nevolja bude još veća , nailaze i na detalje u stijeni , pa penju čak i neke 2-3 ( ocjena težine u stijeni ). Na čuđenje svih njih nailaze na dom na 4600 m , koji je otvoren. Tu slijedi okrepa uz čaj i jelo. Nastavljaju dalje i ulaze u morenu ( mjesto gdje završava ledenjak i počinje granica snijega ).
U morena kampu su…visina 4900 m. Zadnje mjesto gdje imaju vodu na raspolaganju.
Putem mobitela informiraju se o vremenu i doznaju da još sutra imaju snježne padaline , pa slijedi 2 dana jakog vjetra , i tek onda dolazi par dana stabilnog vremena.
Dan nikako da prođe , vrte se oko šatora , kuhaju , jedu , spavaju…i to im je jedini „ posao“. Cijelu noć puhalo je ko ludo , šator se povijao na vjetru…ujutro je još pojačao , savijalo ga do poda i najednom…pukla je krovna aluminijska šipka , isparalo krov …gledaju , tek svanulo jutro. Pokušavaju zadržati platno i šipke , ali Edo kaže da se ostave „ nemoguće misije“ i da izađu i polegnu šator izvlačenjem šipki . Hladno je . Stavljaju na desetke kamenja po šatoru da ga štite dok vjetar ne oslabi.

Sutra dan , nose dio stvari na kamp 1 ( 5400 m ) …promatramo ga i konačno vide gdje su završile one lavine koje su zadnjih noći slušali.  Vračaju se na spavanje u morena kamp. I dalje su sami na cijelom usponu.
Jutro je , 7 sati i oni( konačno ) pakujemo šatore i idu na viši kamp. Za nekih 3 sata su na visini 5400 m . Ponovo postavljaju šatore , ali ovaj put na tvrdom ledu. Poslijepodne stižu još neki navezi i ubrzo je na platou mala gužva. U čas je 10- tak šatora. Uglavnom su to alpinisti sa unajmljenim vodičima i nosačima tako da na jednog stranca „idu“ dva Peruanca vodiča-nosača.
Neki zbog nedovoljne aklimatizacije , već u toku noći napuštaju kamp i silaze.Ujutro su , tako osvanula samo 4 šatora ( 2 njihova, naravno ). Kreću dalje prema kampu 2 , na 6000 m. Zima je , ali nema vjetra. 5 sati je ujutro i morali su uraniti prije lavina , koje prijete na ovoj opasnoj dionici , čim zatopli. Prelaze preko brojnih pukotina i dive se ledenim gromadama leda ( seracima ) koji se nadvijaju nad nama i šutke nam prijete .

Stižu ! Kamp 2…6000 m . Lagani vjetar otežava im postavljanje šatora. Ravnaju teren i za kratko vrijeme uživaju u toplini svojih, pernatih ,vreća .
Cijelo vrijeme razmišljaju o tome što ih čeka noćas iza ponoći . Dan se otegao i sa dolaskom mraka uspjeli su uhvatiti par sati sna.
Vrte se , kuhaju čaj , vire kroz šator i 100- tinjak metara dalje vide skupinu od 7-8 alpinista kako kreću ka vrhu. Odluka je pala – moraju požuriti sa spremanjem i uhvatiti priključak za skupinom . Vani je temperatura – 20…pitaju se kako li je tek gore …?
Pun je mjesec , a strmine su oko 45- 60 stupnjeva…na mjestima i 70. Hladno je…zima grize , kroz rukavice i cipele. Čekaju da svane sunce , pa će biti lakše , kad zagrije. Sati prolaze , ali oni to ne primjećuju . Sunce, kao da je odlučilo ,da danas ne izađe . Konačno ! Sviče…obasjavaju ih prve jutarnje zrake…, ali nešto ne valja…gdje je tu toplina..???
Vuču se korak po korak (penzionerski tempo ). Vrh je sve bliže…sunce i dalje ne radi „svoj posao“..i dalje je hladno.
Odjednom..nema više..to je to! 10 je sati, datum 20.6. Ekipa je na vrhu Huascarana sa još 5-6 likova ( svi su maskirani u opremu , pa nemaju pojma ko su , ni odakle su ). Iskorištavaju situaciju da nas slikaju , zajedno. Eto koliki trud, za te velike 3 minute koliko su proveli gore.

Zadnji dan prije naručili su tortu sa natpisom svojeg vrha i visinom , te kupili nešto pića da se malo razvesele. Na proslavu su pozvali vlasnika hostela i sve goste ( uglavnom alpinisti ) koji su se tu zatekli i počastili ih tortom i pivom. Svi su bili oduševljeni, i sretni .
Uzdišu duboko , jer znaju koji ih put čeka…( autobus do Lime , let do Amsterdama , pa do Zagreba i bus do Splita tj. do Makarske.

Najiskrenije i najtoplije se zahvaljujemo sponzorima i svima koji su ugradili jedan dio sebe u ovaj veliki pothvat tj. uspjeh . Mogu biti ponosni , slijedeći :
Županija Splitsko – Dalmatinska , Mesna industrija braće Pivac , Hoteli Tučepi , Georad – Makarska , Park prirode Biokovo , Grad Makarska , Croatia osiguranje , DMD – Makarska , Makarski komunalac , Apfel – Makarska , Opčina Baška Voda , Krah doo – Vrgorac , Opčina Tučepi , Interijeri Sokol , ITG – Makarska, te se zahvaljujemo agenciji VMD – Zagreb.

Tekst: Bockovac Željko
Slika: Bockovac Željko i Velimir Juras